Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u evropskoj prijestolnici u kojoj ne znate lokalni jezik. Konobar govori malo engleski, ali kukom ili prevarom uspijevate na meniju naručiti nešto što prepoznate, pojedete i platite. Umjesto toga, zamislite da nakon izlaska izletite izgladnjeli u amazonsko selo. Ljudi tamo nemaju pojma šta da misle o tebi. Mimirate žvakaće zvukove, što oni zamjenjuju za vaš primitivni jezik. Kad podignete ruke kako biste označili predaju, oni misle da počinjete napad. Komunikacija bez zajedničkog konteksta je teška. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati neometana desetinama hiljada godina; ipak, s obzirom na to da engleski jezik od prije samo 1.000 godina sada nije razumljiv većini njegovih modernih govornika, agencije su se borile da stvore upozorenja koja prate nuklearni otpad. Odbori odgovorni za to smislili su sve, od visokih betonskih bodlji, do "Krika" Edvarda Muncha do biljaka genetski modificiranih da postanu alarmantno plave. Nijedna nije zagarantovana za budućnost. Neki od istih ljudi koji su radili na tim porukama o otpadu bili su dio još većeg izazova: komuniciranja sa vanzemaljskim životom. Ovo je tema "Vanzemaljskih jezika", nove knjige Daniela Oberhausa, novinara u Wiredu. Ne zna se ništa o tome kako bi vanzemaljci mogli uzimati informacije. Par ploča poslanih početkom 1970-ih s Pioneer-om 10 i 11, dvije svemirske letjelice, prikazuju gola ljudska bića i grubu mapu kako bi pronašli Zemlju - osnovne stvari, ali čak i to pretpostavlja da vanzemaljci mogu vidjeti. Budući da takve letjelice nemaju više od beskrajno male šanse da budu pronađene, vjerovatnije je da će radio-emisije sa Zemlje, putujući brzinom svjetlosti, uspostaviti kontakt. Ali kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako mora biti i međuzvjezdana vrsta. Kako bi se vanzemaljci dogodili na ispravnom? Pioneer-ova ploča daje nagovještaj u obliku osnovnog dijagrama atoma vodonika, čiji se magnetni polaritet prevrće u pravilnim intervalima, sa frekvencijom od 1.420MHz. Budući da je vodonik najrasprostranjeniji element u svemiru, nada se da bi ova skica mogla djelovati kao neka vrsta telefonskog broja. |