Who cast that first fateful tomato that started the La Tomatina revolution? The reality is no one knows. Maybe it was an anti-Franco rebellion, or a carnival that got out of hand. According to the most popular version of the story, during the 1945 festival of Los Gigantes (a giant paper mâché puppet parade), locals were looking to stage a brawl to get some attention. They happened upon a vegetable cart nearby and started hurling ripe tomatoes. Innocent onlookers got involved until the scene escalated into a massive melee of flying fruit. The instigators had to repay the tomato vendors, but that didn't stop the recurrence of more tomato fights—and the birth of a new tradition.
Fearful of an unruly escalation, authorities enacted, relaxed, and then reinstated a series of bans in the 1950s. In 1951, locals who defied the law were imprisoned until public outcry called for their release. The most famous effrontery to the tomato bans happened in 1957 when proponents held a mock tomato funeral complete with a coffin and procession. After 1957, the local government decided to roll with the punches, set a few rules in place, and embraced the wacky tradition.
Though the tomatoes take center stage, a week of festivities lead up to the final showdown. It's a celebration of Buñol's patron saints, the Virgin Mary and St. Louis Bertrand, with street parades, music, and fireworks in joyous Spanish fashion. To build up your strength for the impending brawl, an epic paella is served on the eve of the battle, showcasing an iconic Valencian dish of rice, seafood, saffron, and olive oil.
Today, this unfettered festival has some measure of order. Organizers have gone so far as to cultivate a special variety of unpalatable tomatoes just for the annual event. Festivities kick off around 10 a.m. when participants race to grab a ham fixed atop a greasy pole. Onlookers hose the scramblers with water while singing and dancing in the streets. When the church bell strikes noon, trucks packed with tomatoes roll into town, while chants of "To-ma-te, to-ma-te!" reach a crescendo.
Then, with the firing of a water cannon, the main event begins. That's the green light for crushing and launching tomatoes in all-out attacks against fellow participants. Long distance tomato lobbers, point-blank assassins, and medium range hook shots. Whatever your technique, by the time it's over, you will look (and feel) quite different. Nearly an hour later, tomato-soaked bombers are left to play in a sea of squishy street salsa with little left resembling a tomato to be found. A second cannon shot signals the end of the battle. | Ko je bacio taj prvi, sudbonosni, paradajz kojim je počela La Tomatina revolucija? Istina je da niko ne zna. Možda je to bio otpor protiv Franka ili možda karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, tokom festivala Los Gigantes (parada gigantskih papir maše lutaka) 1945. godine, neki meštani su pokušavali da isceniraju kavgu da bi privukli pažnju. Zadesili su se pored kolica sa povrćem i počeli da bacaju zreli paradajz. Upetljani su i nedužni prolaznici, a zatim je sitacija eskalirala u opšti metež letećih plodova. Podstrekači su morali da plate prodavcima paradajza, ali to nije sprečilo nove borbe paradajzom - i rađanje jedne nove tradicije. Plašeći se nekontrolisanih eskalacija, vlasti su ozakonile ove borbe, napravile pauzu, a zatim ponovo uspostavile niz zabrana pedesetih godina. 1951. godine, meštani koji su prkosili zakonu bivali su hapšeni sve dok javnost nije protestom zahtevala njihovo oslobađanje. Najpoznatiji prkos paradajz zabranama desio se 1957. godine kada su pristalice održale podrugljivu paradajz sahranu, sa sve sandukom i povorkom. Nakon 1957. godine, lokalne vlasti odlučile su da se prilagode situaciji, postavile nekoliko pravila na mesto i prihvatile ovu šašavu tradiciju. Iako borbe paradajzom predstavljaju glavni događaj, tokom cele nedelje dešavaju se razne manifestacije koje vode do konačnog okršaja. Ovo je proslava svetaca, zaštitnika Bunjola - Device Marije i Sv. Luisa Bertranda, sa uličnim paradama, muzikom i vatrometom u veselom španskom stilu. Da bi se dobila snaga za predstojeću gužvu, veče pred borbu služi se epska paelja, prezentujući legendarno valensijsko jelo od pirinča, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja. Danas, na ovom nekontrolisanom festivalu postoji neka doza reda. Organizatori su otišli toliko daleko da su uzgojili specijalnu vrstu bezukusnog paradajza, samo za ovaj događaj. Manifestacije počinju oko 10 sati ujutru kada se učesnici trkaju da zgrabe šunku koja se nalazi na vrhu nauljenog stuba. Posmatrači polivaju penjače vodom iz creva, istovremeno pevajući i plešući po ulicama. Kada crkveno zvono označi podne, kamioni natovareni paradajzom ulaze u grad, dok uzvik "To-ma-te, to-ma-te!" dostiže vrhunac. Zatim, pucnjem vodenog topa, počinju glavna dešavanja. Ovo predstavlja zeleno svetlo za gnječenje i lansiranje paradajza svom snagom na saigrače. Bacači iz daleka, precizne ubice ili hici sa srednje udaljenosti. Koju god tehniku da izaberete, do kraja ćete izgledati (i osećati se) sasvim drugačije. Skoro sat vremena kasnije, bombaši natopljeni paradajzom slobodni su da plivaju po moru sunđerastog uličnog sosa, sa vrlo malo onoga što podseća na paradajz. Drugi pucanj topa označava kraj borbe. |