Who cast that first fateful tomato that started the La Tomatina revolution? The reality is no one knows. Maybe it was an anti-Franco rebellion, or a carnival that got out of hand. According to the most popular version of the story, during the 1945 festival of Los Gigantes (a giant paper mâché puppet parade), locals were looking to stage a brawl to get some attention. They happened upon a vegetable cart nearby and started hurling ripe tomatoes. Innocent onlookers got involved until the scene escalated into a massive melee of flying fruit. The instigators had to repay the tomato vendors, but that didn't stop the recurrence of more tomato fights—and the birth of a new tradition.
Fearful of an unruly escalation, authorities enacted, relaxed, and then reinstated a series of bans in the 1950s. In 1951, locals who defied the law were imprisoned until public outcry called for their release. The most famous effrontery to the tomato bans happened in 1957 when proponents held a mock tomato funeral complete with a coffin and procession. After 1957, the local government decided to roll with the punches, set a few rules in place, and embraced the wacky tradition.
Though the tomatoes take center stage, a week of festivities lead up to the final showdown. It's a celebration of Buñol's patron saints, the Virgin Mary and St. Louis Bertrand, with street parades, music, and fireworks in joyous Spanish fashion. To build up your strength for the impending brawl, an epic paella is served on the eve of the battle, showcasing an iconic Valencian dish of rice, seafood, saffron, and olive oil.
Today, this unfettered festival has some measure of order. Organizers have gone so far as to cultivate a special variety of unpalatable tomatoes just for the annual event. Festivities kick off around 10 a.m. when participants race to grab a ham fixed atop a greasy pole. Onlookers hose the scramblers with water while singing and dancing in the streets. When the church bell strikes noon, trucks packed with tomatoes roll into town, while chants of "To-ma-te, to-ma-te!" reach a crescendo.
Then, with the firing of a water cannon, the main event begins. That's the green light for crushing and launching tomatoes in all-out attacks against fellow participants. Long distance tomato lobbers, point-blank assassins, and medium range hook shots. Whatever your technique, by the time it's over, you will look (and feel) quite different. Nearly an hour later, tomato-soaked bombers are left to play in a sea of squishy street salsa with little left resembling a tomato to be found. A second cannon shot signals the end of the battle. | Ko je bacio taj prvi sudbonosni paradajz kojim je otpočela revolucija “La Tomatina˶? U suštini, niko ne zna. Možda je to bila pobuna protiv Franka, ili karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945. godine za vreme održavanja festivala “Los Higantes˶ (parade ogromnih lutaka od papira), meštani su tražili da zametnu kavgu ne bi li privukli pažnju. Slučajno su naišli su na obližnja kolica sa povrćem i počeli da bacaju zrele plodove paradajza. Uvukli su neutralne posmatrače sve dok čitav prizor nije prerastao u veliki metež u kojem su plodovi leteli na sve strane. Počinioci su morali da nadoknade troškove prodavcima paradajza, ali to nije sprečilo da se bitke sa paradajzom ponove, kao ni rađanje jedne nove tradicije. U strahu od širenja nereda, vlasti su uspostavile, ukinule, pa ponovo uspostavile niz zabrana pedesetih godina. Godine 1951. meštani koji su se opirali ovom zakonu su hapšeni sve dok negodovanje javnog mnjenja nije dovelo do njihovog puštanja na slobodu. Najčuvenije prkošenje ovoj zabrani odigralo se 1957. godine kada su zagovornici održali lažnu sahranu paradajza, sve sa posmrtnim kovčegom i pogrebnom povorkom. Posle 1957. godine, lokalne vlasti su odlučile da “legnu na rudu˶, te je uspostavljeno nekoliko pravila i ova luckasta tradicija je prihvaćena. Iako je paradajz u centru dešavanja, svečanosti koje se odvijaju čitavih nedelju dana prethode konačnom obračunu. To je slavlje u čast svetaca zaštitnika grada Bunjola, Majke Božje i Svetog Luisa Bertranda, sa uličnim paradama, muzikom i vatrometom u razdraganom španskom stilu. Da bi se imalo snage za nadolazeću borbu, uoči bitke se služi ogromna paelja, čuveno valencijansko jelo od pirinča, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja. Danas ovaj raskalašni festival ipak ima neki red. Organizatori su išli toliko daleko da su počeli da uzgajaju posebnu vrstu nejestivog paradajza samo za ovaj godišnji događaj. Svečanosti počinju oko deset sati ujutro kada se učesnici trkaju da dohvate šunku nataknutu na vrh nauljene motke. Posmatrači vodenim šmrkovima zapljuskuju one koji puze uz motku, uz igranje i pevanje na ulicama. Kada crkveno zvono otkuca podne, kamioni prepuni paradajza pristižu u grad dok povici ”to-ma-te”, “to-ma-te” postepeno dostižu vrhunac. Potom, uz ispaljivanje hica iz vodenog topa, započinje glavni događaj. Ovo označava zeleno svetlo za gnječenje i katapultiranje paradajza u sveopštem napadu između učesnika: tu su bacači sa velike daljine u visokom luku, atentatori sa direktnim pogodcima, i oni koji zakucavaju sa sredine terena. Za koju god tehniku da se opredelite, kada se sve završi, izgledaćete sasvim drugačije (a tako ćete se i osećati). Oko sat vremena kasnije, bombaši natopljeni paradajzom ostaju da se igraju u moru šljiskavog paradajz-sosa na ulicama na kojima skoro da nema ničega sto bi bilo nalik paradajzu. Drugi hitac iz topa označava završetak bitke. |