Sećam se da sam pročitao kako neki koriste govor da bi prikrili svoje misli, ali po mom iskustvu mnogo je više onih koji ga koriste kao zamenu za razmišljanje.
Pravila kojima podležu poslovni razgovori treba da je manje i da su jednostavnija nego pravila za bilo koju drugu funkciju životinje zvane čovek. Ona glase:
Spremi šta ćeš reći.
Reci.
Ućuti.
Trgovac koji počne da govori a ne zna šta hoće da kaže, ili nastavi da priča nakon što je rekao šta je imao, završiće na sudu ili spasti na prosjački štap, a prvo je prečica do drugog. Imam svoju pravnu službu i ona predstavlja veliki trošak, ali tu je da ne bih imao posla sa zakonom.
Kada svratiš kod devojke ili ćaskaš sa prijateljima nakon večere, možeš da vodiš razgovor kao da ste na đačkom izletu na kom povremeno zastajete da berete cveće. Ali na poslu, tvoje rečenice treba da predstavljaju najkraće rastojanje između dve tačke. Izbaci uvod i zaključak, i zaustavi se pre nego što dođeš do tačke broj dva. Grešnike ćeš zadobiti kratkim propovedima, a đakoni ni ne smatraju da su im potrebne duge. Budalama daj prvu, a ženama poslednju reč. Meso se uvek nalazi u sredini sendviča. Naravno, malo putera na obe strane neće zasmetati ukoliko je namenjeno onome koji voli puter.
Zapamti i da je lakše ispasti mudar nego govoriti mudro. Pričaj manje od svog sagovornika i više slušaj nego što govoriš, jer kada čovek sluša on ne razotkriva sebe, a podilazi sagovorniku koji upravo to čini. Većini muškaraca nađi nekog ko ume da ih sasluša, a većini žena daj dovoljno papira za pisanje - i reći će ti sve što znaju. Novcem se može mnogo reći, ali samo kada njegov vlasnik ne zauzdava jezik, pri čemu je ono što kaže uvek uvredljivo. I siromaštvo bi imalo šta da kaže, ali to niko ne želi da čuje.