Au jour fixé, l'appartement du comte Ulric de Rouvres était préparé. Ulric y donna rendez-vous pour le soir même à trois des plus célèbres médecins de Paris. Puis il courut chercher Rosette.
Elle venait de mourir depuis une heure. Ulric revint à son nouveau logement, où il trouva son ancien ami Tristan, qu'il avait fait appeler, et qui l'attendait avec les trois médecins.
—Vous pouvez vous retirer, messieurs, dit Ulric à ceux-ci. La personne pour laquelle je désirais vous consulter n'existe plus.
Tristan, resté seul avec le comte Ulric, n'essaya pas de calmer sa douleur, mais il s'y associa fraternellement. Ce fut lui qui dirigea les splendides obsèques qu'on fit à Rosette, au grand étonnement de tout l'hôpital. Il racheta les objets que la jeune fille avait emportés avec elle, et qui, après sa mort, étaient devenus la propriété de l'administration. Parmi ces objets se trouvait la petite robe bleue, la seule qui restât à la pauvre défunte. Par ses soins aussi, l'ancien mobilier d'Ulric, quand il demeurait avec Rosette, fut transporté dans une pièce de son nouvel appartement.
Ce fut peu de jours après qu'Ulric, décidé à mourir, partait pour l'Angleterre.
Tels étaient les antécédents de ce personnage au moment où il entrait dans les salons du café de Foy.
L'arrivée d'Ulric causa un grand mouvement dans l'assemblée. Les hommes se levèrent et lui adressèrent le salut courtois des gens du monde. Quant aux femmes, elles tinrent effrontément pendant cinq minutes le comte de Rouvres presque embarrassé sous la batterie de leurs regards, curieux jusqu'à l'indiscrétion.
—Allons, mon cher trépassé, dit Tristan en faisant asseoir Ulric à la place qui lui avait été réservée auprès de Fanny, signalez par un toast votre rentrée dans le monde des vivants. Madame, ajouta Tristan en désignant Fanny, immobile sous son masque, madame vous fera raison. Et vous, dit-il tout bas à l'oreille de la jeune femme, n'oubliez pas ce que je vous ai recommandé.
Ulric prit un grand verre rempli jusqu'au bord et s'écria:
—Je bois....
—N'oubliez pas que les toasts politiques sont interdits, lui cria Tristan.
—Je bois à la Mort, dit Ulric en portant le verre à ses lèvres, après avoir salué sa voisine masquée.
—Et moi, répondit Fanny en buvant à son tour... je bois à la jeunesse, à l'amour. Et comme un éclair qui déchire un nuage, un sourire de flamme s'alluma sous son masque de velours. | Na dogovoreni dan, stan vojvode Ulrica de Rouvresa bio je spreman. Za tu večer, Ulric je dogovorio sastanak sa tri najpoznatija liječnika u Parizu. Potom je otišao potražiti Rosette. Ona je umrla prije sat vremena. Ulric je došao na njeno novo počivalište, gdje je pronašao svog starog prijatelja Tristana, kojeg je pozvao i koji ga je čekao sa tri liječnika. - Gospodo, možete otići, uputio im se Ulric. Osoba za koju sam vas trebao nije više među nama. Ostavši sam sa vojvodom Ulricom, Tristan više nije pokušavao utišati svoju bol, nego se stopio s njom. Organizirao je veličanstvenu sahranu Rosette, na veliko iznenađenje bolnice. Otkupio je predmete koje je djevojka ponijela sa sobom, i koji su nakon njezine smrti postali vlasništvo javne uprave. Među stvarima se nalazila i plava haljinica, jedina koja je preostala pokojnoj nesretnici. On je isto tako prenio i stari namještaj Ulrica, kada je bio sa Rosette, u jednu prostoriju njezinog novog stana. Sve se to dogodilo tek nekoliko dana nakon što je Ulric, odlučivši umrijeti, otišao u Englesku. To su bili događaji koji su prethodili njegovom ulasku u salon bara Foy. Dolazak Ulrica izazvao je veliko komešanje skupa. Muškarci su ustali i uputili mu ljubazni pozdrav mondenog svijeta. Žene su sa svoje strane, pet minuta čvrsto držale vojvodu od Rouvresa, kojeg je gotovo obuzela nelagoda pod njihovim znatiželjnim i indiskretnim pogledima - Idemo stari moj, reče Tristan posjevši Ulrica na mjesto koje mu je rezervirano pored Fanny. Obilježite vaš dolazak u svijet živih jednom zdravicom. Gospođa će vam dati za pravo, doda Tristan pokazujući na Fanny, nepomičnoj pod maskom. A vi, tiho šapne na uho mladoj ženi, ne zaboravite što sam vam preporučio. Ulric uzme veliku čašu napunjenu do vrha i uzvikne : - Nazdravljam… - Ne zaboravite da su zabranjene političke zdravice, dobaci mu Tristan. - Nazdravljam smrti, reče Ulric prinoseći čašu svojim ustima, nakon što je pozdravio maskiranu susjedu. - A ja, odgovori Fanny ispijajući… ja nazdravljam mladosti, ljubavi. I kao munja koja reže oblak, razgali se vatreni osmjeh pod maskom od velura. |